Naslovna | ČLANCI | Iskustva pacijenata | Nikad ne reci nikad

Nikad ne reci nikad

Iskustva pacijenata

Spontana trudnoća nakon 3 pokušaja IVF-a - iskustvo para

ONA
2004.
Neplodnost… Pojam koji sam čula negdje na TV-u, problem o kojem sam učila u srednjoj školi, nešto što se događa drugima, tabu…, sve dok mi se te godine nije povjerila kolegica s posla koja je bezuspješno pokušavala zatrudnjeti. Još se sjećam njenih pitanja zašto se to njoj događa, negativnih beta HCG testova iz mjeseca u mjesec, novih nadanja i nestrpljivih iščekivanja u postupcima medicinski potpomognute oplodnje, razočaranja, suza… Gledajući kroz što prolazi rekla sam samoj sebi: „Ako ne budem mogla imati djecu nikad neću prolaziti kroz nešto tako fizički i još više psihički bolno.“ U tom trenutku pomiriti se s činjenicom bilo je tako jednostavno.


2006.
Živjela sam sa suprugom kojeg volim,diplomirala, riješili smo stambeno pitanje, oboje radili posao koji nas ispunjava…Idealni uvjeti za osnovati vlastitu obitelj, sve je bilo savršeno.

2007.
Nakon godine dana bez rezultata jasno mi je da nešto nije u redu. Ipak, nastojim ne razmišljati o tome previše. Znam da nam je profesor u srednjoj školi govorio da je neplodnost nemogućnost postizanja trudnoće uz redovite, nezaštićene spolne odnose tijekom dvije godine, dakle, imamo još godinu dana…

2008.
Prošla je još jedna godina, početak je ljeta,a mi smo još uvijek na svom početku. Tada donosimo odluku: na jesen idemo provjeriti što nije u redu.
I samo nekoliko dana nakon te odluke kasni mi menstruacija. Ništa mi nije sumnjivo, ali kad ni nakon 10 dana ne dolazi, na nagovor prijateljice, radim beta HCG test koji je pozitivan. Pada mi kamen sa srca, ipak neću morati u nekakve postupke. Suprug je već obavijestio svu rodbinu i prijatelje, ali sreća nije dugo trajala. Nakon nekoliko tjedana opet šok, ovaj puta negativan, spontani… Saznajem da se spontani pobačaji događaju u određenom postotku, ginekolog me uvjerava da je sve u redu i da kad sam već jednom ostala trudna da ću sigurno i opet.
Na internetu pronalazim kojim se sve metodama može pospješiti začeće i „naoružavam „ se LH trakicama. Trakice redovito pokazuju ovulaciju i kako trudnoće u idućih 6 mjeseci i dalje nema suprug odlazi na spermiogram…
Nazvao me dok sam bila na poslu. Asthenoteratozoospermia… Znala sam što to znači, nisam bila šokirana time što konačno imamo neku dijagnozu, možda tek malo iznenađena što je uzrok muški faktor. Nekako sam do tad imala dojam da je neplodnost isključivo ženski problem, a i danas mislim da je muška neplodnost tabu…
Pregledom kod urologa utvrđena je varikokela i suprug odlazi na operaciju. Bez obzira što su šanse za neko veće poboljšanje spermiograma male odlučujemo da ćemo poduzeti sve što možemo. Uz vitamine i bioastin spermiogram s vremenom ipak postaje sve bolji iako je još uvijek asthenozoospermia.
U međuvremenu, opet na internetu, pronalazimo klinike koje se bave medicinski potpomognutom oplodnjom i naručujemo se za konzultacije sa specijalistom.

2009.
Početak je nove godine i nestrpljivo očekujemo te konzultacije. Nakon što je pogledao nalaze liječnik konstatira da smo kandidati za ICSI metodu. Trebamo još samo nalaze nekih hormona i odmah možemo u postupak. Presretni smo, nema čekanja…
Nekoliko dana kasnije već smo u postupku u prirodnom ciklusu. Nakon aspiracije prilazi mi liječnica, hvata za ruku i kaže: „Žao mi je, nema stanice“. Slijedi kratko razočaranje, ali ipak idući mjesec već mogu u stimulirani. Nema predaje… Idući put će sigurno uspjeti.

Jedva čekam početak ciklusa, radujem se svakom novom danu, svakoj injekciji, folikulometriji… Sve uredno prolazi, dobivamo 4 dobre jajne stanice od kojih su se 3 lijepo oplodile i to „običnom“ IVF metodom, ICSI nije bio potreban… ET treći dan, vraćena su 2 embrija… Medicinska sestra nam govori da smo sada trudnice dok se ne dokaže suprotno… Nastojim mirovati 2-3 dana i uživati.
Vađenje beta HCG-a iz krvi nismo dočekali. Menstruacija je bila brža.
Teško je opisati razočaranje. Optimizam supruga i vjera u tim za medicinski potpomognutu oplodnju daju mi snagu za nastavak.
Kako hormonska stimulacija nije bila jaka u idući postupak možemo već za 4 mjeseca. Čini mi se da taj period nisam uopće živjela. Zapravo, živjela sam svoj menstruacijski ciklus… Drugo me ništa nije zanimalo. Došlo je ljeto, opet hormonske injekcije, opet folikulometrije, a s njima opet i iskra nade u našem životu.
Očekivanja od ovog stimuliranog postupka su možda bila i veća, ali „samo“ 3 dobivena embrija nisu nas pokolebala. Sve je i dalje bilo idealno i nestrpljivo smo čekali dan kad treba vaditi beta HCG. No pet se sve ponovilo, menstruacija je bila brža…
Došle su i prve suze. Ni suprug više nije bio onako siguran da ćemo ikad uspjeti. U tom trenutku najviše od svega sam željela odustati, a bila sam svjesna da nikad neću imati snage za to. Najviše me „ubijala“ neizvjesnost. Bila bi spremna proći i 100 postupaka kad bi znala da će taj stoti biti uspješan… I koliko god teško bilo svaki neuspjeh budio je novi inat u nama i već slijedeće jutro znali smo da nas neuspjesi još uvijek neće slomiti.

Slijedeći postupak dogovorili smo za 6 mjeseci. Ponavljali smo nalaze, čekala sam slijedeći ciklus kako bi izvadila hormone 2.-5. dan. U međuvremenu „u igri“ su još uvijek bile LH trakice. Više iz razloga što sam po njima pratila cikluse nego iz vjere da se može dogoditi čudo. Znala sam da mi menstruacija dolazi uvijek 13. dan nakon pozitivne LH trakice. Taj put nije došla. Poslijepodne sam napravila urinski beta HCG test koji mi je ostao neiskorišten od prošlog postupka. Čekala sam 5 minuta, bio je negativan. Ništa zato, slijedeći mjesec ionako krećemo u novi postupak. Navečer je suprug došao s posla i ispričala sam mu da sam radila test. Izvadio ga je iz koša za smeće u kupaonici, ej gle pa ovdje su dvije crtice! Nije me to nimalo uzbudilo, pripisivala sam je višesatnom stajanju…
Kako menstruacije ni iduće jutro nije bilo ipak sam otišla izvaditi beta HCG u krvi. Iznosio je 73. Slijedi deset testova za trudnoću plus četiri vađenja krvi... Dugo mi je trebalo dok nisam povjerovala da se čuda ponekad ipak događaju…

I kad bi ova priča imala drukčiji kraj ne bih željela ništa promijeniti. Upoznala sam divne ljude koji imaju isti problem i one koji ga rješavaju. Hvala svima!

B.M.

ON

Houston we have a problem

Neplodnost. Za mene je to bio tek neki nepoznati pojam, štoviše nešto o čemu uopće nisam ni razmišljao. U vrijeme dok smo moja supruga i ja hodali ona mi je znala s vremena na vrijeme reći kako ima policistične jajnike i da bismo možda zbog toga u budućnosti mogli imati probleme sa začećem. No slušao sam je „s pola uha“ i pripisivao to njezinu pomalo depresivnom raspoloženju, što je onak' s vremena na vrijeme zna uloviti. Tomu je tako bilo sve dok supruga nije ostala trudna. Situacija više nego idealna, vjenčali se, a nedugo zatim evo i dijete na putu. Sve se dakle odvijalo kao prema nekoj shemi, koju smo namrli od svojih predaka: zaljubljenost-brak-djeca. A onda – šok! U nekom tjednu trudnoće supruga je imala spontani. Bit će to prvo veliko razočaranje na teškom putu koji nam je život donio, teškom trnovitom putu. Od toga iskustva supruga se potpuno promijenila. Silno je željela ponovno ostati trudna, ali to nikako da se dogodi. Prolaze mjeseci i – ništa. Osjećam kako proporcionalno toj želji u njoj raste i nekakav pritisak koji će se uskoro pretvoriti u pravi strah i paniku, da ne kažem očaj premda ni ta riječ nije neumjesna. Da stvar bude gora sve njezine prijateljice, dvije sestrične, sve kao na pokretnoj traci ostaju trudne. Čak i sestrična čijem su suprugu dijagnosticirali azoospermiju. No nakon nekog vremena nismo više htjeli sjediti i mirno čekati da se to „dogodi“. Odlučili smo se za proaktivni stav, djelovati na svim frontovima. Nakon nekih uobičajenih pregleda koji nisu upućivali na neke zdravstvene smetnje kod mene otišao sam napraviti spermiogram. Dijagnoza: asthenoteratozoospermia. I premda mi taj zastrašujući medicinski izraz ništa ne znači gledam postotke A, B, C, D grupe. Pa gle ako su nekom progresijom ti postotci poredani, po nekoj su logici A najbolji, i ako je tih prvih 2%, a zadnjih 72% ne mora čovjek biti doktor medicinskih nauka da shvati da tu naprosto neš ne štima. Nazvao sam odmah suprugu da joj kažem, iz njezinoga glasa odmah shvaćam: Huston, we have a (huge) problem! Ne gubim vrijeme već odmah odlazim urologu. Pregledao me i ustanovio da imam varikokelu. Odmah me povezao s Odjelom urologije gdje se naručujem za operativni zahvat. Čak sam relativno brzo došao na red za operaciju. Ova potonja sama po sebi ništa strašno, malo opće anestezije, dvadesetminutni zahvat i u sobu. Već sutradan ujutro sam bio doma. U međuvremenu sam se konzultirao s još nekoliko urologa. Gotovo svi se slažu u jednom: ako je supruga jednom ostala trudna samo je pitanje trenutka kada će se to ponovno dogoditi. Ali se taj „trenutak“ veoma odužio… Nekih dva mjeseca nakon operacije otišao sam ponovno napraviti spermiogram, ima nekih poboljšanja ali ne značajnih. U svakom slučaju ide nabolje, no to nisu, prema tumačenju moje supruge, tolike promjene da bi išta promijenile po pitanju moje neplodnosti. Odlučujemo se zato ući u postupak za umjetnu oplodnju. Prvi put mislim da nije bilo stanice, nakon nekog vremena odlučujemo se za drugi. Došli smo u dogovorenom vrijeme u kliniku, ljubazno osoblje nas je odmah primilo. Nekoliko stanica se oplodilo, vraćene su mislim dvije. Onda čekanje. Pa razočaranje! Mjerenje bete nismo ni dočekali, supruga je dobila menstruaciju. Sve ponovno. Bilo je to teško razdoblje. U glavi se čovjeku tada roje svakakve misli. Hm, za sve sam ipak ja kriv, imam li pravo tražiti dalje od supruge da se izlaže svemu tome. Da se udala za nekog drugog sigurno bi bolje prošla. Ni po kojem zakonu nemam pravo od nje tražiti da više bude sa mnom. Čemu sve ovo? Čemu sav taj trud i ulaganja u budućnost, ako budućnost nije u znaku potomstva? I zašto ja? Kako baš meni da se to dogodi? I sve tako neke crne misli. Bili su mi to najteži dani u životu. Ne možeš vjerovati u kakve te sve situacije život ne dovede! Mislim, sve do tada sam imao sve pod svojom kontrolom, ali ovo, ovo je izvan moje kontrole, pijesak počinje curiti između prstiju, na to apsolutno ne mogu utjecati. Što mi je činiti?
Nismo se predali!!! Odlučili smo: idemo dalje. Novi postupak za četiri mjeseca. Ljeto 2009. Stimulacija, tri oplođene stanice, transfer. A onda dugi dani iščekivanja. Paljenje svijeća u katedrali… Misliš, evo sad ću vjerovati da će uspjeti pa će se to i obistiniti. Čak uspiješ u sebi kreirati predosjećaj: Ma imam predosjećaj da će uspjeti. Postoci uspješnosti nam idu na ruku. Naravno, da statistika oblikuje stvarnost! Ali tomu nije tako. Jednoga dana saznam, ponovno nije uspjelo. Sad smo već oboje nokautirani od života. Ako je onaj prethodni neuspjeh bio težak ovaj je bio neizmjerno teži. Svemu tome se pridodao i nesretni zakon Recitatora-bećaraca-na-Velesajmu. Dođe čovjeku da mu poželi da mu sin ima ovih problema koje ja imam. Tvrdoj glavi treba šok-terapija. Naša je situacija bila potpuno bezizlazna. Odlučili smo da nećemo odustati, ali u Hrvatskoj nam novi Zakon ionako mizerne šanse svodi na neznatne, snovi nam se raspršuju poput sapunice. Ipak, supruga se prijavljuje na novi postupak u klinici gdje smo imali i prethodna dva. I premda je nada u meni sve više kopnjela, nešto u meni je govorilo da se valja nadati i protiv svake nade. Nekako u to vrijeme napravio sam jedan spermiogram, odnio ga urologu i ovaj veli gle kako se to silno popravilo. Ma kaj se popravilo, pa sve isto, velim ja novopečeni odokativni stručnjak za prebrojavanje krvnih zrnaca spermićima. A je, veli meni urolog, pa gle ovu kinetiku, to je sjajno! Pazi što ti ja velim, bude nešto sigurno od svega toga. Nisam mu vjerovao. U to vrijeme zapravo više ništa nisam vjerovao. Svoju budućnost sam vidio na proputovanju od Zagreba do Praga, noćenja po nepoznatim hotelima i silnim neuspjesima.
A onda… Nikada neću zaboraviti ni djelić sekunde toga iskustva. Lako zaboravljam, ali to, to pamtim do zadnjeg detalja.
Kao što već rekoh nakon novog razočaranja prijavili smo se i čekali novi postupak, koji je trebao biti negdje u veljači 2010. Zahvaljujući onom mom nadahnuću koje bi se moglo opisati kao „nada protiv svake nade“ predložio sam supruzi da dok čekamo pokušamo nešto i sami, šalim se da je odobrovoljim: tek toliko da ispucamo one lh trakice koje su nam bile preostale. Začudo, ona je pristala. Velim začudo zato jer je tada prošlo već gotovo pune dvije godine da smo pokušavali, mogao sam se kladiti da neće pristati dalje pokušavati. I tako… Pratili ovulaciju.
Sjećam se toga dana. Došao sam s posla, sjeli smo za stol objedovati. Supruga utučena. Joj, veli, koji k… uopće radim te testove kad znam da ne bu ništa od toga. Testove?, velim ja, kakve testove nisam uopće znao da si radila test? E fućkaj ga, tak je to. Tješim je novi je postupak pred nama možda nam uspije.
Ne znam što sam kasnije trebao u kupaonici ali me put tamo nanio. Kao da me neka ruka tamo vodila. Iz koša za smeće viri test.Mislim, iskreno, kada je itko ikada kopao po košu za smeće u kupaonici. Pogledam test a ono – dvije crtice! Protrljam oči, pa stvarno su dvije. Prinesem bolje svjetlu, dvije! Odem na prozor kroz koji se probija danje svjetlo, dvije! Ženo, da ti to nisi neš pogrešno očitala? Ne vjeruje ona, veli dugo je stajalo, kemijska se reakcija zbrčkala, riječju – to ne vrijedi. Ipak dogovorimo se sutradan ujutro otići na vađenje krvi. Sokolim sebe, uostalom moje mi dugogodišnje muško iskustvo šapuće da žene nisu uvijek pouzdana bića. Ne znam kako smo dočekali jutro od silnog uzbuđenja. Laboratorij nije ni otvorio već smo bili pred vratima. Rezultati oko 15 h, žurimo, ona na svoj, ja na svoj posao. Čekanje, čekanje… Minute kao sati… Iznenada, mobitel zvoni. Supruga. Tek je 11.30, zašto zove! Rezultati stigli. Čekaj da sjednem. Glas joj drhti, beta je 73! Na poslu smo pa ne priliči vrištati od veselja, ne znam kako sam se suzdržao. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Kakvo veselje! Vičemo, skačemo kao ludi, plačemo, vrištimo! Zar je moguće? Pa kako sada, kada smo izgubili svaku nadu? Kada smo se najmanje nadali, kada smo najmanje planirali. Bili smo u tome trenutku najsretniji ljudi na svijetu. Nakon početnog oduševljenja sumnja ponovno počela kucati na vrata. A kako i ne bi nakon svega što smo prošli. Novi testovi za trudnoću. Pozitivni. Pa idemo provjeriti za dva dana jel' se beta normalno dupla. Dupla se, 167,30. Javila supruga liječnici, naručuje ju na pregled. Potvrđuje trudnoću. Put u naš divni svijet probija si novo ljudsko biće, nezaustavljivo je. Najprije točkica, već idući put srce, rukice i nogice sićušne sićušne, isprva mali glavati vanzemaljac a onda pravo formirano ljudsko biće, vrti se skače i lupa. Raste da to ne možeš pratiti. Naš sin!
Naša priča. Moja priča o neplodnosti ima sretan kraj. Zvuči li: Huston, we've had a problem! Ne znam, saznat ćemo uskoro. Ne planiramo naime stati na jednom djetetu. Eto, svima želim tu sreću. Eh da, i dva mala savjeta onima koji imaju slične probleme: djelujte svim silama na svim frontovima i nadajte se i onda kada se čini da nade nema. Nada protiv svake nade.



Komentari 

 
#2 nina 1 2012-07-23 07:42
kako bolno istinito... daje snagu da će se i nama dogoditi čudo .
 
 
#1 Maja1974 2011-10-02 16:40
Prelepo...Bravo!
 

| Ispis | E-mail

Pratite nas na facebooku

Brza pretraga