Naslovna | ČLANCI | Iskustva pacijenata | Trudnoća iz odmrznute blastociste - iskustvo pacijentice

Trudnoća iz odmrznute blastociste - iskustvo pacijentice

Iskustva pacijenata

NAJLJEPŠA CURICA NA SVIJETU

Prije 9 tjedana postali smo presretni roditelji najljepše curice na svijetu, a kako je sve počelo....


Nakon 5 godina braka, shvatili smo da nešto s nama ne funkcionira... toliko želimo dijete, a njega nema. Oko nas svuda bebe, ali nijedna naša.

Odluka je pala. Idemo provjeriti što se događa. Nakon brojnih pretraga, dijagnoza: RAZDVOJENOST!

Naime, zbog suprugovog posla, mi smo skupa godišnje samo 5 mjeseci. Ajde, barem smo zdravi i nakon te dijagnoze, odmah smo se odlučili na akciju. Dogovorena je prva inseminacija u svibnju 2008, u koju smo ulozili toliko nade. Bili smo uvjereni da smo uspjeli. Pa ipak smo i ja i suprug zdravi i nista nas ne spriječava da ne uspjemo. Nakon 14 dana šok. Neuspjeh i rijeka suza. Nakon par dana kad su suze presušile, dogovaramo drugu inseminaciju i opet ništa. Sada smo se već počeli brinuti. Ništa nam nije bilo jasno. Ne uspjeva, a nema razloga da ne uspije.

Prolazi ljeto i mi punimo baterije za novi pokusaj. Treća inseminacija je dogovorena za početak 12-tog mjeseca. Ne mislimo puno o tome nego kako dočekati Božić i Novu iako se potajno nadamo uspjehu. Ovaj put smo odlučili da se nećemo puno opterećivati time hoće li uspjeti (možda tako uspijemo).

I opet neuspjeh. Beta ispod 1. Tada sam htjela da mi beta bar bude bar malo poviše te famozne jedinice iako je i to značio neuspjeh, ali je bio za mene ipak pomak.

Ponovni odlazak u polikliniku i dogovor oko prvog IVF postupka. Sad su nam nade veće jer i sama statistika to potvrđuje. Dogovorena je određena stimulacija na koju ja dobro reagiram. Oplođene dvije jajne stanice i treći dan je bio dogovoren transfer. Ovaj put smo se nadali možda najviše. Međutim, četveti neuspjeh. To me je dotuklo. Mislila sam odustati i bila sam u stanju samo satima gledati u jednu točku na zidu i šutjeti. Svijet nam se srušio. Stvarno mi je trebala pauza od svega. Čak više psihička nego fizička jer je ovaj put bila blaža stimulacija te sam u nove pobjede mogla krenuti odmah.

Ipak želja za djetetom je bila veća. Opet odlazak u polikliniku na novi dogovor. Idemo na jaču stimulaciju, na koju ja perfektno reagiram. Na folikulometriji imam 12 jajnih stanica, endometrij savršen. Punkcija super prošla. Izvađeno mi je 8 jajnih stanica, oplođeno 6 i dogovor da idemo do stadija blastociste. Sljedeći dan, poziv biologa koji nam javlja da se oplođene stanice dobro razvijaju i dogovoren je tarnsfer 5 dan. Kad smo došli na transfer, svi optimistični i puni nade. I doktorica i biolozi i mi. Dobili smo 4 jako kvalitetne blastociste.

Dogovor je pao. Hoćemo nazad dvije blastociste, a dvije ostale se zamrzavaju. Još se sjećam našeg razgovora sa biologom koji nam je rekao da se one čuvaju 5 godina i da kad budemo htijeli drugo djete, slobodno dođemo po njih. Tu smo se nasmijali. Drugo dijete???!? Pa mi nemamo još ni prvo.

Transfer je prošao u redu. Doma sam se samo odmarala dok je suprug sve radio i čekali smo dobre vijesti. Dan prije vađenja bete šok. Ali ovaj put največi do sada. Nisam ni trebala ići vaditi krv. Znala sam da opet ništa i stavrno sam ovaj put rekla DOSTA. Nisam mogla više. Da se ne ponavljam, beta opet ispod tog nedokučivog broja 1.

A onda još veći šok. Zakon o potpomognutoj oplodnji koji zabranjuje zamrzavanje oplođenih jajnih stanica. Zovem polikliniku da pitam što će biti sa moje dvije zmrznute blastociste. Nitko ništa ne zna jer se zakon mjenja iz gorega u još gore. Počeli smo se bojati i same pomisli da će se stvoriti još jedna točka u zakonu koja će tražiti da se unište sve zamrznute blastociste.

Nakon razgovora sa suprugom, pa onda i sa doktorima, odlučili smo odmah sljedeći mjesec na novi transfer. Nisu nam davali puno nade, ali vrijedilo je pokušati. Ovo je bilo najlakše do sada. Nema stimulacije, punkcije .... samo gledanja Saborske TV i slušanja gluposti oko novog zakona.

Došla sam na transfer doista neopterećeno. Ni danas mi nije jasno zašto. Prvi put sam ušla u polikliniku kao da idem sa prijateljima na kavu. A do tada su mi svi u poliklinici i bili prijatelji. Transfer je prošao brzo i ostalo mi je da se vratim u stan i odmaram. I tako je bilo neko kišno vrijeme i nisam baš bila raspoložena za izlaske. Sad sam samo brojala dane do 10-og kad ću poći na vađenje bete.

Ostavnuo je i taj 10-ti dan. Došla sam u laboratorij na vađenje krvi i samo se sjećam da sam zamolila da mi napišu na nalaz taj famozni broj 1 i da mi nalaz ne počne sa nula zarez nešto. Normalno, gledali su me čudno. A i ja sam sebi izgledala tako.

I sad sati čekanja. Kad će dva jer su mi obećali da ću tada na svom emailu imati rezultate. I nećete vjerovati, rezultat nije počeo sa nulom, ni mojom famoznom jedinicom. Počeo je sa brojem DVA. Pisalo je 273,5.

A sada to malo čudo spava kraj mene. Gledam je i još ne vjerujem da sam mama. Kako ta riječ lijepo zvuči .....


Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

| Ispis | E-mail

Pratite nas na facebooku

Brza pretraga