Naslovna | ČLANCI | Iskustva pacijenata

Iskustva pacijenata

Trudnoća iz odmrznute blastociste - iskustvo pacijentice

Iskustva pacijenata

NAJLJEPŠA CURICA NA SVIJETU

Prije 9 tjedana postali smo presretni roditelji najljepše curice na svijetu, a kako je sve počelo....

 

Trudnoća iz donirane jajne stanice - iskustvo pacijentice

Iskustva pacijenata

Imala sam 34 godine kada sam prvi puta krenula na umjetnu oplodnju. Niti danas, sa 40 godina, nije mi jasno zašto nisam u tim prvim godinama uspjela zatrudnjeti. Mom mužu dijagnosticirana je oligo astheno teratozoospermia, što nužno znači začeće putem potpomognute oplodnje i, svakako, putem mikroinekcije (icsi). Bez obzira na težinu njegove dijagnoze krenuli smo u taj postupak uvjereni u nužnost uspjeha, jer, moje godine nisu bile razlog za brigu, sa mnom je bilo sve uredu i moj tadašnji doktor, kao i svi kasniji, započeli bi stimulaciju (decapeptili, gonali…) kladeći se u uspjeh. I uvijek bi gubili okladu. Godinu za godinom. Bila sam njihovo teško i veliko profesionalno razočarenje jer je rezultat bio uvijek i nepogrešivo, iz pokušaja u pokušaj – negativan. Beta je uvijek bila 'nula'. S vremenom je njihov optimizam zamro a ja kao da sam se - nakon, mislim, treće bezuspješne stimulacije, nakon nekoliko pokušaja oplodnje sa smrznutim embrijima i nakon nekoliko prirodnih ciklusa (aspiracija jajne stanica bez stimulacije) -priviknula na činjenicu moje uvijek negativne bete. 

 

Nikad ne reci nikad

Iskustva pacijenata

Spontana trudnoća nakon 3 pokušaja IVF-a - iskustvo para

ONA
2004.
Neplodnost… Pojam koji sam čula negdje na TV-u, problem o kojem sam učila u srednjoj školi, nešto što se događa drugima, tabu…, sve dok mi se te godine nije povjerila kolegica s posla koja je bezuspješno pokušavala zatrudnjeti. Još se sjećam njenih pitanja zašto se to njoj događa, negativnih beta HCG testova iz mjeseca u mjesec, novih nadanja i nestrpljivih iščekivanja u postupcima medicinski potpomognute oplodnje, razočaranja, suza… Gledajući kroz što prolazi rekla sam samoj sebi: „Ako ne budem mogla imati djecu nikad neću prolaziti kroz nešto tako fizički i još više psihički bolno.“ U tom trenutku pomiriti se s činjenicom bilo je tako jednostavno.

 

Prva trudnoća iz odmrznutih jajnih stanica u Hrvatskoj - iskustvo pacijentice

Iskustva pacijenata


I kada misliš da ti je najteže, podigni glavu i kreni dalje......
Prije 5 godina počela je naša borba sa neplodnošću. Tada nismo niti znali koji je naš problem i mislili smo kako je problem u tome što supruga 6 mjeseci godišnje nema kod kuće i da iz tog razloga nismo imali odnose u vrijeme plodnih dana. Osim toga mislili smo da će sve biti puno jednostavnije, pa to je jedna prirodna pojava, banalna stvar i zašto i mi kao i svi drugi parovi ne bi mogli imati toliko željeno dijete. Vrijeme je prolazilo a od trudnoće ništa. Pokušali smo sa ciljanim odnosima i stimulacijom klomifenom nekoliko ciklusa no rezultata nije bilo, stoga nas je primarni ginekolog uputio na pretrage da bi vidjeti je li potrebno dalje liječiti supruga ili mene.
U početku je naš jedini problem bila izolirana ureaplazma za koju su liječnici govorili da nam i ne mora smetati prilikom začeća. Nakon nekog vremena suprugov nalaz od normozoospermia prelazi na oligoasthenozoospermia i tada nas je počela loviti panika i bojazan od toga hoćemo li ikada imati vlastitu djecu. Nisam mogla podnijeti vijest o trudnoći bilo koje kolegice, izbjegavala sam kontakte sa malom djecom koju sam toliko voljela jer su ona u meni izazivala još veću bol ali nismo odustajali jer smo smatrali da nismo još ništa ni pokušali da bi mogli reći e sada smo probali sve i za naš problem nema rješenja.
Upoznajemo se sa metodama potpomognute oplodnje i savjetujemo se sa liječnicima koja bi za nas bila najprikladnija. Ovisno o suprogovom nalazu spermiograma pripremamo se za postupak IVF i kada je došao trenutak za početak stimulacije liječnici odustaju od postupka jer je nalaz spermiograma postao lošiji od prethodnog i nisu se usudili ovisno o opremi sa kojom su u tom trenutku raspolagali na sam postupak, U međuvremenu dok čekamo otvaranje novog dijela sa novom opremom, dolazi novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji oko kojeg se digla velika pompa, te je nas obuzela panika i obzirom sa su u RH sve bolnice i privatne klinike ˝zamrznule˝ sve postupke i velika većina parova koji su imali isti problem kao i mi odluči su se na postupke u inozemstvu jer su smatrali su im primjenom novog Zakona smanjene šanse za uspjeh.
Nikad do sada nismo bili ni u jednom od postupaka MPO i nismo znali što nas čeka, kome vjerovati našim stručnjacima ili parovima koji su već bili na bezbroj raznih postupaka, probali razne načine stimulacije koji su većim završavali negativnim ishodom. Iz bolnice u kojoj smo započeli postupak upućuju nas u jednu privatnu kliniku gdje dogovaramo prve konzultacije i kad na naše iznenađenje termin je bio kroz nekoliko dana. Nevjerovatno, nema čekanja! Sve potrebne pretrage koje smo suprug i ja trebali napraviti smo već napravili tako da sam sa stimulacijom počela već isti taj dan.
Iz klinike izlazimo puni ushićenja sa velikim osmijehom na licu jer to je bio naš prvi veliki korak nakon 4,5 godine hodanja oko liječnika koji bi nam eventualno mogli pomoći, korak prema ostvarenju naše sreće. U 10 mj. 2009. folikulometrija kaže da na terapiju reagiram dobro i da ćemo imati dovoljno folikula, a nadali smo se i zrelih za oplodnju. Aspirirano mi je 6 jajnih stanica, od čega će 3 biti oplođene metodom ICSI, a preostale 3 vitrificirane, kako novi Zakon o MPO nalaže. Od 3 oplođene jajne stanice, 2 se razvijaju do stadija blastociste, te je dogovoren embrio transfer 5-ti dan. Kod nas opet neopisivo veselje, ipak je to šansa da imamo 2 bebe. Bilo nam je sve novo, ulagali smo previše nade u taj postupak i mislili kako uopće nema razloga zbog čega on nebi uspjeo kada se sve savršeno odvija. Nakon transfera odlazim kući, pridržavam se propisane terapije, leži kako ne bi ničim ugrozila mogućnost implantacije beba u sebi. Pazila sam na svaki pokret, bila sam na bolovanju i čekala da prođe dugih 14 dana do vađenja krvi kako bi vidjeli koja je vrijednost beta HCG-a. 10-dan primjećujem nekoliko kapi krvi na donjem rublju; panika - ne znam je li to dobar ili loš znak no govore mi kako je to vjerovatno došlo do implatacije i da je to normalno. Svako malo odlazim na WC vidjeti da li je krvarenje prestalo, no ono se svakim danim pojačavalo tako da sam izgubila svaku nadu da će ovaj postupak uspjeti.
Javljaju se neopisivi bolovi u donjem dijelu trbuha, no unatoč svemu odlazim izvaditi beta HCG koja je naravno bila negativna. Suprug i ja smo bili psihički slomljeni, nije bilo toga što bi nas moglo utješiti, suze su jedna za drugum tekle niz moje lice i oboje smo se pitali zašto nas život nikad ne mazi. Stalno mi se vrtio isti film po glavi, pa što sam pogrešno napravila da se našim mrvicama nije svidjelo u mojoj utrobi, no odgovor nisam pronalazila jer znam samo da sam ih samo voljela i željela i da sve bude dobro. Nakon nekoliko dana vraćamo se normalnom životu jer za nešto suprotno nije bilo smisla kada je ionako sve bilo gotovo; razmišljamo o 3 vitrificirane jajne stanice u kojima vidimo novu prilku. Odlazimo ponovno u kliniku samo sa jednom mišlju, bit će šta bude, ovaj put ćemo biti opušteni i ako nam je suđeno doći će do trudnoće. Htjeli smo ponoviti postupak odmah idući mjesec, ali moje tijelo se još nije oporavilo od prehodnog postupka tako da smo u dogovoru sa liječnikom odustali od ovog postupka da ne iskoristimo nepotrebno jajne stanice a unaprijed znamo da postupak neće biti uspješan. 12. mj 2009. krećemo u nove pobjede sa početkom novog ciklusa i dogovaramo termin za prvi UZV kako bi vidjeli u kojem je stanju moj organizam i hoće li ovaj mjesec doći do ovulacije.
Na svaki UZV odlazim neopterećena i planiram doček Nove godine umjesto da razmišljam kako će proteći novi postupak. Idući UZV, liječnik šuti nekoliko trenutaka i onda kaže kako je zadovoljan endometrijem i da očekuje ovulaciju 31.12. ili 01.01., suprug daje sjeme, te biolog govori kako će oplodnja biti 31.12. a na Novu godinu smo trebali saznati rezultate. Mislim da je osim mene i supruga i biolog bio uzbuđen jer je i njemu odmrzavanje vitrificiranih jajnih stanica i njihova oplodnja bio izazov i jedno novo iskustvo jer je ovaj način oplodnje nov u našoj državi a i u svijetu, i nema puno iskustava u tom području. 01.01. slijedi poziv biologa o uspješnom odmrzavanju jajnih stanica, te ono najvažnije od 3 oplođene su dvije također metodom ICSI. Taj poziv nam je, nakon burne novogodišnje noći, bila naljepša čestitka u Novoj godini. Pa što smo mogli više poželjeti od te odlične vijesti! Transfer 02.01. Ovaj put nismo čekali da se zameci razviju do stadija blastociste, već su transferirani jedan 4 stanični i jedan 6-stanični zametak.
Lagano uzbuđena, ali vidno opuštena za razliku od prethonog puta. Pripremam se za transfer i čekam liječnicu. Biolog me pozove u labaratorij kako bi me prije transfera upoznao sa mojom dječicom. Prepuna emocija gledam kroz mikroskop, suze mi lagano naviru na oči i pitam se šta će od ove dvije kružnice podijeljene na 4 i 6 krugova nastati moja dječica. Ajme, neopisiv osjećaj i to morate doživjeti da bi me razumjeli! Sve je proteklo u najboljem redu i opet slijedi 12 dana čekanja do vrijednosti beta HCG-a. Uzbuđeni smo bili svi i mi i cijeli liječnički tim koji je čekao rezultate, suprug i ja smo od uzbuđenja slikama zametaka koje smo dobili čak dali i imena, koliko su nam djelovali stvarno. Ovaj put skoro pa nemam nikakvih simptoma o kojima sam čitala da ih druge pacijentice imaju, osim grčeva od 7-9 dana nakon ET. Postajala sam nervozna jer sam mislila da niti ovaj put neće biti ništa, ali nismo se nervirali jer smo si obećali da ćemo ovaj postupak podnijeti hrabro i ako nam je suđeno da budemo roditelji, bit ćemo. 12-ti dan nakon ET mi je točno padao na dan očekivane menstruacije, krvarenje se ovaj put nije pojavilo pa sam bez obzira što nisam imala nikakvih simptoma osim lagano bolnih grudi imala i mrvicu nade da je ovaj put to to.
U popodnevnih satima slijedi poziv iz klinike i sestra mi javlja vijest koju sam željela čuti već 5 godina koliko suprug i ja pokušavamo ostvariti trudnoću, javlja nam betu 137 i kaže da je to uredna vrijednost za trudnoću. Zastao mi je dah, glas mi je počeo podrhtavati, u istom trenu se javio osjećaj sreće, uzbuđenje, ali i strah i nevjerica. Za tjedan dana idem na prvi UZV, ali ovaj put trudnički i čekam da vidim prve otkucaje srce naše bebe, a do tada odmaram i dragam svoj trudnički trbušćić, a njen/njegov tata mu svaki dan da nekoliko pusa kako bi naša beba znala koliko je željena i koliko smo ljubavi čuvali da ih poklonimo njoj/njemu. Nekima je put do sreće lagan, a nekima trnovit kao nama no za ovaj osjećaj sreće i ubod trnja ne boli toliko. Hvala svima koji su nam pomogli ostvariti naš san.
Viki
17.1.2010. godine
Podaci poznati uredništvu

I kada misliš da ti je najteže, podigni glavu i kreni dalje......

Prije 5 godina počela je naša borba sa neplodnošću. Tada nismo niti znali koji je naš problem i mislili smo kako je problem u tome što supruga 6 mjeseci godišnje nema kod kuće i da iz tog razloga nismo imali odnose u vrijeme plodnih dana. Osim toga mislili smo da će sve biti puno jednostavnije, pa to je jedna prirodna pojava, banalna stvar i zašto i mi kao i svi drugi parovi ne bi mogli imati toliko željeno dijete. Vrijeme je prolazilo a od trudnoće ništa. Pokušali smo sa ciljanim odnosima i stimulacijom klomifenom nekoliko ciklusa no rezultata nije bilo, stoga nas je primarni ginekolog uputio na pretrage da bi vidjeti je li potrebno dalje liječiti supruga ili mene.

 

Pratite nas na facebooku

Brza pretraga